Tu i tamo me posjećuje ona nestašna nesigurna djevojčica od prije desetak godina. Ona koja samoj sebi nikad nije bila dovoljno dobra. Ona koja je u vrijeme svog vlastitog rasta mislila na sve drugo osim sebe. Ona koja je slušala glasove tamo nekih ljudi. Obična seljanka, rekli bi. Štreberica, ponajviše.
Ona koja je uvijek nešto čitala i učila. Svojom voljom. Ona koja nikad nije išla na te neke velike lude fešte jer tada nije imala razloga za slavlje. A onda, kada bi i izašla, gledali bi ju širom otvorenih očiju jer eto, ne vide ju često. Posjećuje me povremeno ona za koju su komentirali da nije nešto prekrasno obučena. I nosi stare neke tenisice, najčešće prljave, nakon koračanja tim svojim blatnjavim sokakom. Posjećuje me ta djevojčica koja je uvijek htjela nešto više pa bi se slomila pod teretom života kada vidi da to nešto baš i nije lako. I neka me posjećuje. Oduvijek je tu bila, zauvijek će i biti. Skuhat ću joj kavu. Onu Franckovu. Pričat ću joj o divnim ljudima koje sam srela. Pričat ću joj o prilikama koje mora zgrabiti. Reći ću joj da je svijet širi i veći od onog njezinog nekadašnjeg okvira. Reći ću joj da može sve što hoće. Reći ću joj da će nekome značiti sve na svijetu. Reći ću joj da će joj se veseliti djeca. I da će imati iskrene prijateljice. Reći ću joj da će povremeno nekoga nadahnuti i razveseliti. Sve ću joj reći. Neka zna da se upravo ona, ta mala nesigurna djevojčica, sakrila u poprilično samopouzdanu i odraslu – ženu.
Pisancije 