U vrtlogu covid potvrda, nešto se da i zaključiti. Kada čovjek malo bolje razmisli, nama se zapravo cijeli život vrti oko nekih potvrda.
Kada se rodiš, odmah za tebe traže rodni list i eto ti, dokaz da si se rodio, čestitamo na uspjehu. Mnogi ne dobiju tu šansu. Potom rasteš i rasteš. Upišu te u vrtić, dobiješ na kraju neku diplomicu. Čestitamo. Oko tvoje šeste godine, tvoji su roditelji već na dobrim iglama i traže potvrde da si svim svojim umom i tijelom spreman za školu. Čestitamo, dobrodošao u prvi razred. Na kraju svakog razreda potvrda da si ga završio. Na kraju osmog razreda – potvrda sa si završio osnovnu školu. Na kraju srednjoškolskog obrazovanja – evo ti potvrda o zanimanju. Čestitamo. Sada si već veliki/velika. Pa onda opet ganjaš neke potvrde da si zdrav svim svojim bićem kako bi pristupio vozačkom ispitu. Potom upisi na željeni fakultet. Potom ti potvrde da si završio fakultet. Čestitamo. Sve se te potvrde traže tijekom tvog radnog vijeka. Moraš potvrditi da si imaš sve potvrde. Moraš potvrditi da si stabilan i da je sve u redu. Dodajmo sada tome i svježu, covid, potvrdu. Na kraju tvog života – netko će za tebe podići i smrtni list, kao potvrdu da si umro. I cijeli život mi nekome nosimo papire.
Cijelo vrijeme nešto dokazujemo i potvrđujemo. Potvrdi ovo, potvrdi ono. Nego, pitam se. Tko izdaje potvrdu o sreći? Ministarstvo sretnih poslova? Ured za sretnu politiku? Ured srećobraniteljice? To bi baš lijepo zvučalo. Čestitam, sretni ste.Imate dobre prijatelje. Niste gladni ni žedni. Imate svoje male užitke. Uspijete i raditi i odmoriti se kako treba. Vi ste sretan čovjek. Čestitamo. Evo vam i papir. Stavite si ga u fascikl sa svim ostalim potvrdama. I da, stavite ju na vrh. Ta vam je najvažnija. Potvrda o sreći. Baš zvuči nekako lijepo, za promjenu.
Pisancije 