Prednost malog grada i žutog auta je što su me u zadnje vrijeme prestajali zaustavljati policajci na cesti. Sada samo klimnu glavom ili mahnu i vjerojatno su od mene odustali i shvatili da nisam neka prevelika opasnost za druge, samo za sebe.
Jednom su me zaustavili pa su pristojno rekli: “gospođice, možete li ugasiti auto, ništa vas ne čujem od buke motora”. Potom su primijetili da nemam upaljena svjetla kada su obvezna. U tom trenu kada su mi prenijeli informaciju, automatski sam posegnula za novčanikom, tražim novce jer znam da je to za kaznu.
“Gospođice, pa nisam vam rekao da morate nešto plaćati, dajte vozačku da vidim kada ste položili, očito vas baš ne zaustavljaju.”
Ukratko, novci ostali u novčaniku, Andrea naučila kada paliti svjetla.
Drugom zgodom sam im odmah rekla da je sve u redu, ali mi je toliko drhtao glas da je to bilo suludo.
Posljednji put s patrolom dogodio se ljetos, kada sam pokupila rota virus pa lijepo povraćala nasred autobusne stanice.
Policajci su odmah stali, pitali “Krejči, jesmo dobro?” (Sad me već zbilja znaju.)
Odgovorila sam sa “jesam, jesam”. Slog “sam” već je pratio i zvuk izlazećeg želučanog sadržaja. Nasmiješili su mi se i zamolili da ne vozim dok sve ne izađe van.
Baš je lijepo biti vozač žutoga auta. 🥳
Pisancije 