Savršenstvo. Mrzim tu riječ. Ne znam tko je smislio taj cijeli glupasti sustav savršenih stvari. Čemu? Zašto?
Sjećam se prvog puta kada sam dobila jedinicu. Matematika, četvrti razred. Nisam to ništa pohvatala na vrijeme. Dolazim kući, plačem.
Mama me pita što je. Kažem joj. Ona mi zapljesne. Kaže, curo moja, sad si tek učenica. Gledam i ne vjerujem. Možda mi tada nije bilo jasno, ali sada je. Nismo strojevi. Nismo umjetna inteligencija. Bića smo. Trebamo razgovor, radost, gorku kavu. Trebamo pokisnuti, ogrebati novi auto. Trebamo plakati cijeli dan i ostaviti prljavo suđe prljavim. Trebamo staviti šećer umjesto soli. Trebamo slučajno razbiti tanjur bez da netko viče na nas. U protivnom, kao što možemo vidjeti, neće biti dobro.
Moja me mama uvijek tijekom života pitala “Jesi li sretna?”
Ako jesi, odlično. Ako nisi, šišaj to.
Pisancije 