Ako te ikad stave unutar okvira, nemoj tamo ostati lako. Možda izvana sve izgleda divno, ali zacijelo nije tako. Ako te ikad stave unutar okvira pa te tretiraju kao lutku na konce i ne daju ti mira, ti ne miruj. Tragični su takvi konci, trebat će ti oštre škare. Ako te ikad stave unutar okvira, prvo jednom nogom iskorači. Čim prođe noga, proći će i cijelo tijelo. Okvir je drugi naziv za izvor tuge. Iskorači. Nema ti druge. A. K.
Baš sad narod ima tremu, baš sad kad je svijet u problemu. Baš sad ulicom vlada negativa, svugdje ore riječi: „Idi vanka, tu je budućnost siva!“ A nitko ti ne kaže da je moguće živjeti bolje, da se sve može uz malo truda i dobre volje.
I onda te vrebaju ta začuđena lica, što više ne vide vrijednost sitnica, što u svemu vide tugu i jad „Nismo ništa mogli promijeniti onda, ma ne možemo ni sad!“
I zato je svijet u problemu, jer mi ljudi imamo neku svoju čudnu šemu. „Gotovo je, smak svijeta stiže. Stupanj nezaposlenosti se diže. Nema nade, propali smo davno“
Tupe nam te riječi stalno. I kako da čovjek onda naprijed ide, kad se svi svojih mogućnosti stide. kad svi vjeruju da nade nema, ne vide ni svoj prst od tih pesimističnih krema.
A ne bi nam rekli: „Možeš sve što ti srce zaželi, Radi ono što voliš, što te veseli“
Ustajte vi, uspavane nade, očekujte teške borbe i jade. Ne predajte se trenutku, Ne ostavljajte glave u nekom sigurnom kutku. Pa ćemo se onda, tek onda i pokrenuti.
Prolaznici nisu ljudi koje sretnete na ulici. Prolaznici su ljudi koji su vam u jednom trenutku ušli u život. Određen dio vremena posvetili ste njima, dali im komadić sebe. Družili ste se, ponekad i više no što treba. A onda su izašli iz vašeg života. Naglo, kao što su i ušli. I više nisu s vama ispijali kave. Prestalo ih je zanimati kako ste, što radite i što vas pati. I nemojte im to zamjeriti. Samo su otišli svojim nekim putem. Bez vas. Prolaznici su bitni ljudi u životu. S takvima ćete se smijati, plakati, svađati. Takvi će vam ponekad nedostajati. Trenuci provedeni s njima ostat će vam u lijepom pamćenju, ali sjetite se – život je pun prolaznika. Ponekad će oni zauvijek nestati iz vašeg života, a ponekad ćete naletjeti ponovno na njih, nakon nekog vremena, onako, u prolazu. Pozdravit ćete se, pitati što ima novog, nasmiješiti se i nastaviti koračati. Ispunite život onim ljudima koji nisu samo prolaznici. Ispunite život ljudima koji ostaju. Prolaznika će uvijek biti. Napretek.
I dok je proljeće u Kusonjama u punom jeku, ne mogu si pomoći, a da se ne sjetim Osijeka i njegove cvjetne promenade. Osijek je grad koji čovjek mora zavoljeti htio on to ili ne. To je studentski grad. To znači da ćete upoznati brojne pravnike u začetku i početku, doktore, učitelje, inženjere, arhitekte, umjetnike. Nisam zamišljala da će takav spektar ljudi biti posve običan. Razgovarat ćete s njima o svemu, davat će vam savjet, pomoći ako mogu bilo kako.
U Osijeku ćete najveće umove sresti na ulici. Nikada neću zaboraviti kada me zaustavila jedna baka i rekla: “Slušaj me sada dobro. Muški su ti opasna stvar. Ako ti ikad dragi bude pravio probleme, ti njemu fino reci: “Ako me nećeš ti, hoće me druga tri”. Baka je svoje rekla, otišla svojim putem kao da se ništa nije dogodilo. Drugom sam prilikom naletjela na čovjeka u parku kako leži na travi. Padala je kiša, a on je samo tako ležao. Naglo sam se uspaničila i prišla mu. Nije reagirao. “Gospodine, gospodine!” Nakon nekoliko sekundi naglo se trgnuo i rekao : “Izvolite? “ “Jeste li dobro?” “Naravno da jesam. Zar ne vidiš da spavam?”
U Osijeku ćete najveće tajne pričati prelazeći preko pješačkog mosta. Ponekad usred dana, ponekad usred noći. A ljudi koji s vama budu dijelili te trenutke, pamtit će te šetnje vječno. Čitat ćete poruke pisane na samom mostu i smišljati priče iza tih par riječi ispisanih crnim markerom.
Sjećam se i tih dana kada sam zaglibila u ispitima. Moja želučana ovojnica u isto je vrijeme zaglibila pa se moje učenje svodilo na izmjenu kante za povraćanje i gledanja u knjigu. Nisam mogla više trpiti tu bol, posjetila sam najbližu ambulantu. Žestoka medicinska sestra za mene nije htjela ni čuti, a kamoli primiti me. Suze su mi krenule same, a doktorica me pozvala unutra i rekla : “Stres je užasna stvar. Želudac će ti otići.” Smirivala me neko vrijeme, a potom mi rekla da ponovno dođem jer se boji za mene.
U pekari sam znala čuti pozdrave koji bi mi popravili dan. Simpatična crna žena na samom ćošku Svačićeve i Kovačićeve. Uvijek bi komentirala vrijeme, ispričavala se ako nešto nije stigla ispeći ili ako nešto nije toplo. Uzalud bih joj ponavljala da nema veze, ona bi se i dalje ispričavala. Nije joj bilo lako. U tom je malom prostoru pekla sve i svašta, ali ipak mislim da je najviše pekla svoje živce.
I tako, dragi Osječe. Čudan si i čudesan, ali imaš najljepše proljeće i najzanimljivije ljude. See you soon. 🌼❤️
Ako ti ikad dragi bude pravio probleme, ti njemu fino reci: “Ako me nećeš ti, hoće me druga tri”.
Dok se ja ovih dana hvatam kulinarskih izazova, milijun puta mi dođe da nazovem svoju baku, babičku. Htjela bih ju pitati da mi otkrije tajnu svojih kiflica ili onih kolačića u obliku leptira koje sam obožavala. Znala je koliko volim kolače, uvijek nas je obasipala s milijun vrsta. Njezine oblatne brat dan danas ne može preboljeti. Bila je nevjerojatna žena. Novce je uvijek skrivala u kuhinji, u zdjelicama i uvijek nas prije odlaska zvala na češkom i udijelila nam 10, 20 kuna. Bila je jaka žena, zanimljiva žena. Djeda je upoznala tako što mu je prišla na nekoj fešti. Njezina se prijateljica interesirala za njega, ali moj djed nije htio nikakve prijateljice. Htio je moju baku. Nije joj bilo lako. On je bio svojevrsni filozof, ali ona je ipak koliko toliko znala s njim. Pred svoju smrt više nije bila ista. Često se nije sjećala bitnih stvari, malo se zapustila. Sjećam se kao jučer da me je zvala i rekla mi da nakon Božića navratim do nje da se malo družimo i da jedemo kolače. Ona je kolače ispekla, a ja sam došla. Ali ne na druženje, već na njezin sprovod.
Draga babičko, nebesa sigurno uživaju u tvojim vrhunskim knedlama. ❤️
Pisancije 